Treneri, oni koji znaju nešto o trenažnom/transformacijskom procesu i oni koji misle da znaju (a završili su neke polutečajeve i misle da znaju sve o svemu), vrlo vjerojatno će se složiti oko jedne stvari, a ona kaže da je čučanj osnovna vježba visokog kompleksiteta koju malo koji trenažer može zamijeniti. I to je apsolutno tačno.

Trebaju li svi raditi čučanj ili ipak ima iznimaka? Ako malo surfamo na tu temu kroz bespuća interneta, naići ćemo na XY metodičkih postupaka.

Kvalitetan trener je onaj koji u svom portfelju znanja ima toliko ‘alata’/metodičkih postupaka da je sposoban detektirati problem i isti riješiti, tj. naći adekvatnu metodičku vježbu za pravilno učenje/poboljšanje čučnja.

Tehnika čučnja ovisi o dosta individualnih faktora na koje možemo utjecati (mobilnost, fleksibilnost) i na koje ne možemo utjecati (oblik glave femura, oblik acetabuluma sjednih kostiju, dužina femura, određene morfološke karakteristike…). Upravo zbog toga postoji toliko različitih verzija ove vježbe jer ono što je jedino bitno jest da se vježba (bez obzira koja) izvodi pravilno kako bi spriječili moguću ozljedu i dobili najveći benefit za utrošeni rad/vrijeme.

Iako možda nismo ‘blagoslovljeni’ time da možemo dobro čučnuti, zamjenske vježbe itekako dobro odrade svoj posao (RDL, Sumo DL, Goblet squat, Split squat, čučanj s povišenja…).

Generalno gledajući, visoki ljudi imaju nemalih problema s pozicioniranjem udova kako bi pravilno čučnuli, a onda još dolazi i ‘dubina’ čučnja koja stvara problem zbog tzv. ‘but winka’. Kao što možete vidjeti iz slike niže, ‘but wink’ ima svoju osnovu u onim nepromjenjivim karakteristikama i ako imate tu sreću da ste visoki, onda ćete morati puno raditi – kako na tehnici, tako i na mobilnosti kako bi barem donekle dobili ‘kvalitetan čučanj’. (Building-body.com)