Prednji ili zadnji čučanj: Šta raditi?

Kada je riječ o izgradnji mišićne mase donjeg dijela tijela, čučnjevi su izbor broj jedan.

Međutim, postoje i dvije osnovne verzije čučnjeva – prednji i zadnji čučanj, pa se postavlja pitanje koji je potrebniji, odnosno koji je generalno bolji tip ove čuvene vježbe?

Čučanj je “kralj vježbi”, i tako ovaj prepoznatljivi pokret nije prozvan bez razloga. Bilo da je cilj ojačati noge, razviti brzinu, unaprijediti odraz ili jednostavno povećati obim kako bi bolje stajale pantalone i kako se ne bi gubila simetrija u odnosu na gornji dio tijela, patnja na čučnju je neminovnost svakog pravog vježbača i odvaja ozbiljne od onih koji to nisu.

Ako ste se pitali koja verzija čučnja vama treba, i koja je efikasnija za vaše sopstvene ciljeve, pročitajte njihove pojedinosti u nastavku teksta i zaključite za šta se opredijeliti.

Prednji čučanj

Krenut ćemo od manje poznate i daleko rjeđe izvođene verzije čučnjeva – prednjeg čučnja. Samo ime govori da se šipka fiksira s prednje strane, na dio prednjeg ramena i zbog toga se mora pridržavati i rukama kako bi ostala fiksirana prilikom izvođenja vježbe. To po automatizmu stvara problem većini vježbača koji zbog toga i zaobilaze ovu vrstu čučnja, pa je mnogi nikada nisu ni probali, piše body.ba.

Najrasprostranjeniji način držanja šipke je sa ukrštenim rukama, dok je mnogo i onih koji vole ovu vježbu izvoditi sa laktovima ispred sebe i pridržavanjem šipke samim prstima, kao što je na slici.

Prilikom izvođenja prednjeg čučnja, do dosta jače aktivacije dolazi u predjelu kvadricepsa poznatog kao vastus medialis, odnosno unutrašnjeg dijela mišića koji kreće od koljena prema gore. Samim tim, postaje jasno da prednji i zadnji čučanj nisu isto, nisu vježbe koje mijenjaju jedna drugu, već bi za svaku trebalo biti odvojeno zasebno vrijeme.

Zadnji čučanj

Najpoznatija verzija čučnja, izvodi se tako što vježbač šipku jednostavno fiksira iza glave na svoj trapez, pridržavajući je rukama sa strana. Zbog čvrstine i širine trapeza, jednostavno je lakše izvoditi ovaj tip vježbe, pa iziskuje manje razmišljanja o ravnoteži i pruža mogućnost stavljanja punog fokusa na rad nogu i efikasnost vježbe.

Baš zbog toga je zadnji čučanj mnogo češće izvođen. I jedna i druga verzija čučnja aktivira iste mišiće, sve do donje pozicije u čije spuštanje prednji čučanj ulazi jače aktivirajući pomenute unutrašnje dijelove kvadricepsa. Zadnja loža i gluteus bivaju jače aktivirani u tom položaju kada se teg nalazi iza, i to je jedan od faktora koji ide u prilog zadnjem čučnju.

Koju verziju čučnja izvoditi, pitanje je na koje će svako pronaći svoj odgovor, međutim treba napomenuti da su oni sa najrazvijenijim nogama ikada, obavezno radili i jednu i drugu verziju vježbe.

Prednji čučanj ili zadnji čučanj: Koji vam treba?

Kada je riječ o izgradnji mišićne mase donjeg dijela tijela, čučnjevi su izbor broj jedan.

Međutim, postoje i dvije osnovne verzije čučnjeva – prednji i zadnji čučanj, pa se postavlja pitanje koji je potrebniji, odnosno koji je generalno bolji tip ove čuvene vježbe?

Čučanj je “kralj vježbi”, i tako ovaj prepoznatljivi pokret nije prozvan bez razloga. Bilo da je cilj ojačati noge, razviti brzinu, unaprijediti odraz ili jednostavno povećati obim kako bi bolje stajale pantalone i kako se ne bi gubila simetrija u odnosu na gornji dio tijela, patnja na čučnju je neminovnost svakog pravog vježbača i odvaja ozbiljne od onih koji to nisu.

Ako ste se pitali koja verzija čučnja vama treba, i koja je efikasnija za vaše sopstvene ciljeve, pročitajte njihove pojedinosti u nastavku teksta i zaključite za šta se opredijeliti.

Prednji čučanj

Krenut ćemo od manje poznate i daleko rjeđe izvođene verzije čučnjeva – prednjeg čučnja. Samo ime govori da se šipka fiksira s prednje strane, na predio prednjeg ramena i zbog toga se mora pridržavati i rukama kako bi ostala fiksirana prilikom izvođenja vježbe. To po automatizmu stvara problem većini vježbača koji zbog toga i zaobilaze ovu vrstu čučnja, pa je mnogi nikada nisu ni probali.

Najrasprostranjeniji način držanja šipke je sa ukrštenim rukama, dok je mnogo i onih koji vole ovu vježbu izvoditi sa laktovima ispred sebe i pridržavanjem šipke samim prstima, kao što je na slici.

Prilikom izvođenja prednjeg čučnja, do dosta jače aktivacije dolazi u predjelu kvadricepsa poznatog kao vastus medialis, odnosno unutrašnjeg dijela mišića koji kreće od koljena prema gore. Samim tim, postaje jasno da prednji i zadnji čučanj nisu isto, nisu vježbe koje mijenjaju jedna drugu, već bi za svaku trebalo biti odvojeno zasebno vrijeme.

Zadnji čučanj

Najpoznatija verzija čučnja, izvodi se tako što vježbač šipku jednostavno fiksira iza glave na svoj trapez, pridržavajući je rukama sa strana. Zbog čvrstine i širine trapeza, jednostavno je lakše izvoditi ovaj tip vježbe, pa iziskuje manje razmišljanja o ravnoteži i pruža mogućnost stavljanja punog fokusa na rad nogu i efikasnost vježbe.

Baš zbog toga je zadnji čučanj mnogo češće izvođen. I jedna i druga verzija čučnja aktivira iste mišiće, sve do donje pozicije u čije spuštanje prednji čučanj ulazi jače aktivirajući pomenute unutrašnje dijelove kvadricepsa. Zadnja loža i gluteus bivaju jače aktivirani u tom položaju kada se teg nalazi iza, i to je jedan od faktora koji ide u prilog zadnjem čučnju.

Koju verziju čučnja izvoditi, pitanje je na koje će svako pronaći svoj odgovor, međutim treba napomenuti da su oni sa najrazvijenijim nogama ikada, obavezno radili i jednu i drugu verziju vježbe. (body.ba)