Kada smo započeli sa fitness načinom života, najveću žrtvu smo donijeli zbog cilja da se odreknemo hedonističnog ponašanja prosječnih ljudi (u najboljem slučaju).

Uvrstili smo korjenite promjene u naše živote čim smo se odrekli prehrambenih proizvoda za užitak. Ali u svakome živi želja za tako nečim, za kokainom 21. stoljeća, izvorom bolesti i bez pretjerivanja pravom konkurencijom alkoholu, cigaretama i adiktivnom učinkom droge. Da, svi smo se vrlo teško odrekli nezamijenljivog okusa šećera.

Šećer – svačija droga

U skoroj budućnosti planiramo napisati članak o biologiji pretilosti konkretno, ali sada razmislimo samo logično, zdravim razumom. Zašto je tako puno debelih ljudi sa sociološkog gledišta? Prehrana je danas prestala biti funkcija održavanja života, također, ljudi su prestali razmišljati o tome na taj način. Prehrana je bila instinktivna funkcija održavanja života tijekom evolucije, ali kako se razvijala znanost i time i potrošačko društvo, koje je privuklo sve grane privrede, tako i prehrambenu industriju, ljudi mogu pronaći sve ukusniju hranu u sve većem izboru.

Dakle postoji velik izbor, kao i potreba, jer ih se generira. Tako je glavna motivacija u prehrani postala potraga za okusima, a ne dopremanje osnovnih hranjivih tvari u organizam, koje su od životne važnosti. A sa time ruku pod ruku dolaze priče s naslovom „jedem, jer mi je dosadno”, „jedem, jer su mi ovdje frendovi”, „jedem, jer sam živčan”, „jedem, jer sam zaslužio”. Ljudi jedu, kada se vesele, kada su tužni, ako traže dodatne aktivnosti, kada žele sebe nagraditi. Točno kao i alkohol. Ili cigareta. I na kraju, kao droga.

Zašto baš šećer?

Ljudi su biološki programirani da favoriziraju one namirnice koje imaju izrazito vrlo visoku kaloričnu vrijednost. Jer instinktivno znamo, da je za sve životne funkcije potrebna energija koju dobijemo od dostatne količine kalorija, koju nekako moramo unijeti u organizam. Energetska vrijednost šećera je jako visoka, uz to je i ukusan.

Znanstveni podaci potvrđuju da je kod djece veća potreba za okusom šećera u čemu oni i više uživaju od odraslih. Tako je najbolje sredstvo izraza ljubavi trpanje djece čokoladom, na koju su djeca i inače naviknuta, i ako u djetinjstvu neće postati pretili, postati će u odrasloj dobi.
Iako to samo po sebi nije dovoljan razlog da uzrokuje ovisnost. Rješenje moramo tražiti u neuronima mozga. Tijekom komzumiranja jela sa šećerom, glukoza ulazi u krvotok i dospjeva do svih stanica tijela. Mozak ima veliku potrebu za šećerom, jer više milijuna neurona hrani energijom. Dio sa energijom je jasan svima. No, to je više instinktivno, nego što je uživanje.

Dopamin

Šećer spada u kategoriju tzv. hyperpalatables food, tj. Namirnica je koja je sposobna stimulirati centar za sreću u našem mozgu. Kao rezultat toga u našem mozgu se stvara dopamin – hormon sreće, s čijim oslobađanjem nastaje osjećaj opuštenosti, osjećaj radosti prožima cijelo tijelo i zapravo nas motivira da napravimo nešto, što će rezultirati još većom količinom dopamina. Upotrebu određenih droga, osjećaj ljubavi ili jednostavno neku radnju koja nas čini sretnim – ljubitelje kupovine primjerice u nekom velikom shoping centru – mozak nagrađuje dopaminom. Kao i konzumiranje hrane, i ono što je poznato bodybuilderima – uspješan trening. (Možda ste već iskusili da ste nakon jednog uspješnog treninga dospjeli u pomalo euforično stanje i počeli čeznuti za nekom junk hranom: jer je vaše tijelo želilo još više dopamina.)

Leptin

Dakle, nakon ovog objašnjenja je jasan jedan od razloga zašto želimo nakon šećera još više šećera, i zašto se udebljamo. Inzulinsku reakciju uz ovo svi već napamet znamo.

Međutim, ovdje još jedan hormon stupa na scenu, a taj hormon je leptin. Leptin ti pomaže odlučiti da li si sit ili ne. Naravno, ne može se za sve optužiti, jer je i volja tu, odnosno trebala bi biti.
Leptin nastaje u masnim stanicama. Iz toga možemo zaključiti da netko tko ima više masti na sebi, sposoban je proizvesti i više leptina, a sa time samo još više zbunjuje svoj organizam, jer mu tijelo neće znati odrediti koliko je dovoljno. Visoka razina leptina sama po sebi smanjuje apetit, ali od toga nema puno koristi. Baš kao i visoka razina inzulina loše djeluje na inzulinsku osjetljivost, previše leptina također može receptore na leptin učiniti neosjetljivim, i tako je uzalud tako puno leptina kod pretilih ljudi, uvijek će biti gladni (naravno ovdje djeluje i učinak inzulina koji povećava apetit.)
Ovako ćemo možda moći shvatiti kako je moguće doći do razine koju možemo vidjeti u dokumentarcima: ljudi od 100,150, 200 +kg, koji su usljed svoje slabosti postali žrtve leptina i dopamina (i naravno inzulina), unose i po 33.000 kalorija dnevno. Nije šala.

Razmislite, vaše tijelo ne može

Na kraju, željeli bismo naglasiti zašto med, laktoza, fruktoza i ostale vrste šećera nisu dobri, iako ne piše na njima Kristalni šećer – iako smo već u više navrata razglabali na ovu temu. Slična je situacija kada želimo vježbati leđne mišiće, sa veslanjem ih želimo zgusnuti, sa vučenjem napraviti širim: na kraju leđa neće znati što se zapravo od njih traži, samo će to registrirati dodatnim opterećenjem.
Dakle, (malo pretjerano) ni probavni trakt ne zna što se unosi, ne zna da mi sa medom želimo zamijeniti rafinirani šećer, i uživati u blagodatima korisnih bioloških svojstava, isto kao što ne zna koliko ima kalija u banani. Zna samo toliko da šećer mora pretvoriti u glikogen, dio toga će biti pohranjen u jetri, a dio u skeletnim mišićima, a višak će ići u masti. Jedan gram šećera je 4 kalorije čak i onda ako je u medu ili smeđem šećeru, nema razlike između šećera i šećera. Jednostavno rečeno, lako je pojesti previše fruktoze, isto kao i od običnog stolnog šećera.

Gorak okus u ustima

Ako je već život težak, zasladimo ga malo s nečim! I tu se krije tajna. Zaželimo nešto slatko ako nam je teško, ili kada smo slabi. Ako smo na dijeti, ne želimo jesti više mesa, nego nešto slatko. Ako neka djevojka bude ostavljena, stavlja ispred sebe cijelu zdjelu sladoleda – kako bi što više bila u skladu sa holivudskim stereotipom.

Odvikavanje od šećera je teško samo neko vrijeme, ali onih par mjeseci je ništa u odnosu na to, koliko se dobro može živjeti bez šećera. Sigurno ima takvih među vama koji su se sami odučili riješiti slatkih bezvezarija, i kada svake prestupne godine zbog nečega pojedu čokoladu, kolače odjednom postanu neukusno slatki, nejestivi. Naravno, prvo ih moramo odstraniti, jer je to zapravo ovisnost. Isto kao što su cigarete, alkohol ili droge.

Sličan mehanizam funkcioniranja, slični su učinci. Ali nitko vam šećer ne gura u usta. Vlastita je odgovornost.