Najvažnija misao vodilja u radu dr. Rajovića vrlo je jednostavna – djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je i treba se što prije prestati primjenjivati.
Naše funkcionalno znanje nije dobro. Nikad nas nisu učili da razmišljamo. Ni kod kuće, ni u vrtiću, ni u školi, kaže dr. Ranko Rajović, doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.
Rajović je i autor NTC-sustava učenja kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.
Učenje napamet nije u skladu s ljudskim mozgom
O tome je ovaj veliki stručnjak govorio roditeljima, učiteljima i pedagozima na praktičnoj edukaciji “Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ” održanoj u Zagrebu.
Ljudska inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi).
NTC-metoda
NTC-sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi.
NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 posto svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 posto sinapsi nastane već do pete godine.
NTC-sustav suprotstavlja se tradicionalnom radu s djecom, pa tako i učenju napamet koje Rajović smatra potpuno zastarjelim.
Učenje napamet fiziološki nije u skladu s našim mozgom i besmisleno je. Međutim, učitelji ne znaju kako drugačije učiti djecu, što znači da moramo stvarati inovativne metode, a da su učinkovite. NTC-metoda temelji se na tome da djeca misle da se igraju, a nauče lekciju.
Glavni je motiv da učenje bude igra, da djeci škola bude interesantna, da se smiju u školi i da nema straha od odgovaranja i akutnog stresa. Djeca trebaju željeti dati svoje znanje, javiti se čak i ako odgovor nije točan, ali dati pri tome svoju ideju, objašnjava Rajović kako bi škola budućnosti trebala izgledati.
Kod NTC-sustava ne postoji jasna granica koja predmete dijeli na biologiju, zemljopis, matematiku, već pitanja obuhvaćaju razna područja, o čemu će uskoro moći učiti i i studenti na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu gdje Rajović priprema seminar koji će buduće učitelje educirati kako da od prvog dana u školi primjenjuju nove metode učenja koje će djeci biti interesantnije.
Međutim, Rajović ističe kako mijenjanje metodologije rada u vrtićima i školama nije veliki problem. Najveći je problem edukacija roditelja. Zato diljem regije otvara NTC centre koji već postoje u Puli i Zadru, a uskoro će biti otvoren i u Zagrebu, gdje će se roditelji moći informirati i educirati o toj inovativnoj metodi rada.
Jedna od najvažnijih odrednica NTC-sustava jest razvijanje mozga djeteta od najranije dobi, što se postiže – kretanjem.
Roditelji moraju pustiti dijete da se kreće, trči, skače, a najbolje je da dijete skače po lišću, travi, pijesku, blatu, plitkoj vodi. Ako ga nismo vodili tamo da skače, dijete će skakati po krevetima, što može biti nezgodno ako padne pa se povrijedi. Onda roditelji kupe trampolin koji isto može biti opasan i gdje dijete treba biti pod nadzorom.
To je posao roditelja – napraviti granicu zato što oni znaju što je dobro, a dijete ne zna što je dobro. Moramo preuzeti tu odgovornost jer o nama ovisi razvoj djeteta.
Velika je greška davati djetetu mekanu, miksanu hranu do druge ili treće godine jer ne dolazi do stimulacije velikog djela mozga. Jezik se slabije kreće kad dijete jede mekanu hranu, a jezik je važan za razvoj govora. Obrazi su slabi pa dijete ne može izgovoriti p i b.
Mekana hrana ne može čistiti zube kako treba pa će biti više karijesa i onda se vade mliječni zubi.
Roditelji ne znaju koliko su mliječni zubi važni za statiku u ustima. Njihovim vađenjem remete se mišići lica i vrata te se mijenja osovina tijela i dolazi do problema s držanjem tijela.
Roditelji mi kažu kako se boje da se dijete ne zadavi s čvrstom hranom, a drugi je najčešći razlog jer neće jesti. Pa zašto se onda ne preskoči obrok, ako dijete neće jesti, nemojte mu ni dati jesti (osim ako dijete nema senzorne i psihološke poteškoće, tada treba biti postepen i blag pristup). Nekoliko puta dogodilo mi se da mi mame kažu: ‘Pa vi imate neke spartanske metode.’
Pa čekajte, otkad je preskakanje obroka postalo spartanska metoda? Eto dokle smo stigli.
To je posao roditelja – napraviti granicu zato što oni znaju što je dobro, a dijete ne zna što je dobro. Moramo preuzeti tu odgovornost jer o nama ovisi razvoj djeteta, govori Rajović koji je i autor knjige “IQ djeteta – briga roditelja” koja će roditeljima djece mlađe od pet godina pomoći da ne zapadnu u današnje zamke odgoja.
Jedna od tih zamki, ističe Rajović, jest i pretjerano pohvaljivanje djeteta. Mudrost je roditeljstva pronaći gdje je granica.
Dijete od dvije i pol godine s tabletom u rukama
Potreba za pohvalom je instinktivna potreba djeteta. Ako ga pohvalimo, ono dobije hormon sreće koji mozgu šalje jasnu poruku ‘lakše ću preživjeti’ jer je mozak organ za preživljavanje.
Kad dobiju pohvalu, dobiju potvrdu da je to što rade dobro i zato se darovita djeca uvijek javljaju u školi kad učitelj postavi pitanje. Ali kad je škola reproduktivna, takva se djeca stalno javljaju pa ih učitelj više i ne pita. Učitelj čak kaže ‘pa nemoj se više javljati, evo tebi 5, idi u dvorište i igraj se’.
Takvo dijete čak se i ne želi više javljati zbog drugih učenika u razredu jer kad se stalno javlja zapravo pokazuje neznanje svojih prijatelja iz razreda. Ljute se na njega, zovu ga štreberom i drugim pogrdnim imenima, gurnu ga u prolazu…
Reproduktivna škola je stvar prošlosti. Moramo misliti o drugim vrstama škola kakvih ima u svijetu, moramo gledati dobre primjere i dobra iskustva i pokušati ih implementiramo na ove metode“, poručuje Rajović koji živi u Novom Sadu gdje je nedavno svjedočio pomalo uznemirujućem prizoru:
Roditelji su u kolicima vozili dijete od dvije i pol godine koje je držalo tablet i nešto radilo po njemu, zabrinuto govori Rajović te ističe da neki roditelji bebi od godinu dana daju pametni telefon i ona prstom traži slike.
Nove tehnologije: Kada korisno prelazi u štetno?
Dijete ne možemo osloboditi mobitela i novih tehnologija, mora se znati time služiti jer je to jako korisno, ali pitanje je gdje je granica, odnosno gdje korisno prelazi u štetno.
Za svoju djecu imao sam pravilo: pola sata gledanja u ekran, bilo to TV ili laptop, sat vremena u park; sat vremena gledanja u ekran – dva sata u park; sat i pol u ekran – tri sata u park.
Često mi roditelji kažu kako pokušavaju napraviti neki dogovor, ali djeca to svaki put izokrenu i prekrše. Kažu: ‘Mama, mogu li još pet minuta, sutra ću pet minuta manje?
Mama, mogu li danas igrati igricu 15 minuta, sutra neću ni igrati?’
Svaki put dijete izmišlja nešto novo. Tu se mora napraviti granica. Može se nekad napraviti iznimka, ali granica mora postojati, objašnjava Rajović koji od roditelja zna čuti i sljedeće:
“Super da dijete ima mobitel jer je mirno pa da se odmorimo od njega.”
Pa zašto imate dijete ako se morate odmarati od njega? Djetetu se moramo posvetiti, a mozak se najviše razvija u pokretu od druge do pete godine. Mozak, odnosno živčani sustav karakteristika je živih bića koja se kreću, a najsloženiji živčani sustav ima čovjek. Po toj analogiji, mi smo živa bića za kretanje.
Dakle, ‘posao’ je djeteta od druge do pete godine da se kreće, vrti, skače, a ne da sat ili dva gleda u mobitel.
Text by: atma.hr
